[ Ah, ces petites choses sales!
]
Znate što je lijepo?
Kada možete odmah s praga nanjušiti miris praznog stana i potom uzviknuti...
- Nema mi nikog kući! -
Sretni jer ste sami u tom velikom prostoru, sami da uspostavite diktaturu nad vlastitim vremenom, otklopiti slušalicu da namjernicima daje zauzet znak i utopiti umorne kapke u perjanim jastucima pod starim ručno štepanim poplunima koji još mirišu po pticama koje su se njime nekoć kitile... Sretni.
Samoća mi godi. Volim ju i grlim njene hladne zidove koji me djele od ostatka svijeta, valjam se u njenoj tišini i plandujem u miru koji mi mami blesav smješak na lice.
I dok parentalna jedinica odmače svoje kalcificirane kosti u nekom od svojih mondenih spa wellness resorta, ja koristim priliku u proglašavam to Oxa praznicima nerada i temeljito zabušavam na radnom mjestu. Dolazim i odlazim kako mi drago, baš kao u filmovima o uspješnim mladim ženama sa kliznim radnim vremenom, vrtim kazaljke sata jer sam ja živa sila... Nekad je biti mlad, sposoban i nadasve lijep čovjek jednostavno moć. Moć kojoj nema premca. Pa vam je svijet poput zrnca pijeska... Samo još jedan korak.
Bezbrižna sam. Nemam posebnih strahova. Ništa što bi graničilo sa panikom. Neke obične ljudske sitne bojazni poput svih ostalih, ali ništa alarmantno. Kao da su se planeti napokon nanizali u savršenom redu samo za mene. Plešu kao marionete u moju čast. I znate, lijepo je to. Ne željeti više, ni manje. Ne biti pohlepan niti skroman. Biti sam sa sobom na prijateljskoj nozi. Voljeti se i biti u isto vrijeme savršeno objektivan prema svojim manama, sposobnostima, navikama. Stajati na lopti u nirvani.
Nekima nebi bilo tako lijepo biti ja. Pušim, radim 16 sati na dan, ne jedem nit redovito nit pametno, komuniciram sa ljudima koji su od koristi ali ne i od druženja... Imati hladnu glavu, voditi računa o svakoj izgovorenoj riječi i praviti se da je sve pink čak i onda kad bi radije tim istim korisnim ljudima najradije zabili iglu iz svoje pomno složene frizure - nekad je prava umjestnost. Možda bi netko drugi bio obeshrabren. Mrzio svoj posao. Mrzio svoje laži. Mrzio sve i poželio odustati.
Ja baš volim svoj posao. Volim te sitne pikantne iluzije koje moram obrnuti u službu informacija. Volim kada se mogu smijuckati u Jackie O. stilu i prodavati brda magle kao najfiniji puder. Volim što mogu te gramzive, koristoljubljive gnjide iskoristiti za svoju dobit i pritom ostaviti dojam kao da sam im dala sve... A zapravo ništa.
Toliko je ljudi koji se ujutro jedva žele probuditi, ustati i pogledati u ogledlo jer je slika s vremenom postala naborana, namrgođena i očajna situacijom. Jasan mi je osjećaj nemoći i mrzovolje, bijesa pomiješanog sa žalosti zbog stanja u kojem se nalaze, pomalo mrtvi, pomalo mlohavi i uglavnom gorki. Osjećala sam se jednako u svom radnom početku. Dok nisam shvatila neke trikove. Pohvatala konce i stekla dužnike. I tad sam počela raditi s entuzijazmom. Shvatila da nije sve crno na bijelo i da je posao obojen u mnogim nijansama duginih boja. Očaj sam pretvorila u žilavost. Bijes u snagu. Mrzovolju u jačinu duha. Biti na dnu samo znači da je čitav spektar uspjeha ispred vas. Odluka je na vama. Pružiti ruku i doseći granice i prijeći ih ili ostati ponizan i gorak, neželjen. Bitno je pružiti ruke prema suncu i pustiti da vas ono ogrije. Pa čak makar i izgorili. Jer kako ćete znati, ako niste probali. Pravilo je to Majke Prirode i tko ste vi da mu se opirete!
Za početak budite drski kao ja i učinite nešto za sebe. Odskitajte. Ugasite mobitele, kompjutere, blackberryje... Udaljite se od svijeta da bi mu se približili. Oni koju vas žele će biti tu i nakon vašeg povratka. Samo ti i vrijede vašeg vremena. Zato si dajte prostora da budete sretni. Još danas!
Avant!
[ Car si l'amour n'est pas dans l'air...
]
Je préfere rester sur terre.
Jeste li se ikad osjećali samozadovoljno? Toliko sretno točno tu gdje jeste, ali još toliko više da bi se rado raspukli na stotine djelića i tako bili posvuda, muha na svakom zidu izgubljene knjižnice u Aleksandriji, moljac u svakoj bali tkanine u trgovini tekstila negdje u Indiji, crv u svakoj sočnoj breskvi negdje u dolini Neretve grijan toplim suncem... Savršeno sretni, zadovoljni i nezasitni užitaka?
Recimo da onda znate kako se ja osjećam.
Moja glad za skitanjem nije utažena Milanom, Padovom, jezerom Como ni Garda, pa čak niti Veronom i Venecijom niti Murano otokom. Moje oči su vidjele blaga bijelog svijeta. Pinacoteca di Brera, Galerija del'arte, Il Duomo, Campanilo, Piazza di San Marco, duždeva palača, Basilica di Sant'Antonio u Padovi... I žele još!
Vrhovnim užitkom po pitanju kulture u današnjoj civilizaciji i ultimativnom testu mojih lingvističkih sposobnosti kao poliglota, stoji neposjećen Pariz.
Želim toliko toga vidjeti, za početak Luxembourg, nacionalnu knjižnicu (više od 10 milijuna svezaka). A na postove ove blogerice mi cure moje zavidne kulturološke slinice 
Želim Provansu, želim Azurnu obalu, Obalu Bjelokosti, Indiu, Kinu, Japan, Bora Boru, Kubu, Maldive, Trinidad i Tobago, Brazil, Afriku i Novi Zeland, Australiju i Austriju... Ima netko love da mu ne treba? Onak, vratim mu prvom prilikom 
Monsieur Oeufs ala Benedict se opet zakopao u svoje vrijednosne papire i ne namjerava izaći čak ni da se prošetam gola pred njim. Čak ni ako stavim šlag na bradavice i našaram strelicu čokoladnim preljevom znate već gdje. Navodno su 2 tjedna šalabajzanja po Italiji bila sasvim dovoljno da se njegov pustolovni duh izguštira i sad je sasvim ugodno ispražnjen za sljedeće 2 godine. Najmanje. I onda mi kažu da su muškarci pustolovi, skitnice i boemi. Kojim sam ja to biserom zaslužila sexy muškarca, ozbiljnog i staloženog, "pernatog" i uspješnog... Ali bez želje za preoceanskim smucanjem?
Možda mi nema druge nego da ja kleknem na jedno koljeno i zaprosim ga. Možda ga to protjera.
Bokte, kaj se daje tipu ako ga žena zaručuje? Nadam se ne dijamant.
Što se babi snilo...
Avant!
[ Bonjour
]
Mes amis!
Nekad me uhvati monstruozna želja za... Cipelama!
Šetala sam tako među šarenim izlozima Vitorio Emanuelle II galerije u Milanu i osjećala kako mi rastu modne zazubice. Sve te šarene potpetice, Louis Vouiton sa svojim logićima na mirisnim kožnim površinama... Campari sa sodom... Paradiso!
Galerija Vittorio Emanuele II je trgovački centar u koji se ulazi sa trga ispred katedrale. Izgrađena je kako bi povezala Piazza del Duomo i Piazza della Scala te je uskoro postala Milanski konzervatorij. Zgrada u obliku križa ima stakleni krov, a izgrađena je u stilu Belle Epoque.
Katedrala ili Duomo je jedna od najfascinantnijih građevina koje sam imala priliku vidjeti. Građevina koju danas znamo kao Milansku katerdralu sagrađena je na temeljima dvaju starijih katerdrala, manje Santa Maria Maggiore i veće Basilica di Santa Tecla. Građena je u starom talijanskom gotskom stilu i njezina gradnja se protezala na 5 stoljeća sve do 1805. godine na inzistiranje Napoleona koji je imao goruću želju. Da se u katedrali okruni za kralja Italije.
Ono što ja smatram fascinantnim nisu ni božanstveni par orgulja ni 52 stupa koja podupiru taj masivni prostor, čak ni mjesto gdje je zabijen čavao sa križa na kojem je razapet Isus Krist već neobično dug popis statua na vrhu svakog šiljka na specifično izgrađenom krovu katedrale. Naime svaki ima svog zaštitnika. I morate se popeti na krov da bi barem vidjeli par. Navodno ih ima tisuće. A ja moram uzeti barem mjesec dana da ih obiđem. I upisati se u neku školu planinarstva 
No vratimo se mi na cipelice i manijakalne potrebe jedne gospođice sa licencom za trošenje.
Odmah sam se oduševila OVIM paprenim predivnicama. Pa OVIM. Gotovo izgriženih noktiju sam izašla iz dućana, ma ne dućana nego svetišta kontemporarne francuske mode... Zatim se vratila i stisnula zube te provukla karticu za Griete pumps 11 cm in glazed calf leather. Mislila sam da će me više peći savjest. Ali znate kako ide ona reklama za Master Card? Put u Milano nesto - nešto kuna , Griete pumps nešto nešto nešto više kuna 
, prošetati uredom odmoreni, savršeno preplanuli, sretni i u novim prekrašnim Louis Vouiton salonkama-čizmama? Savršeno neprocjenjivo!
Biti "oteti" od strane gospodina Jaja ala Benedict na dva tjedna romantike, kušanja svih vrsta paste koje je velika država Italija ikada proizvela, vizita nekim od najpoznatijih povjesnih i umjetničkih mjesta gdje pod ključem drže glasovite umjetnine velikana poput Tiziana i Rafaela... Svijet vam je na dlanu. A Campari sa jus d'orange se pije za doručak 
La vie e magnifique!
Avant!
[ Maison enfin!
]
Ovo mogu reći samo na engleskom, a da ne gubi smisao.
"And all the king's horses and all the king's men couldn't put me back together again."
Povremeno pogledam blog čak i kad sam daleko od udobnosti naslonjača u uredu i umirujućeg kubizma pod palicom Pabla Picasa i Guernice. Pa mi ni redizajn bloga i nehotični redizajn mog vlastitog bložnog prostora nije prošao nezapaženo. Ono što me neugodno iznenadilo je to da se posao novog dizajna učinio mnogo težim poslovnim pothvatom nego zadnji put kad se on relativno lako i sam ponudio. Bilo mi je iznimno teško, a i lijeno se vući po stranicama i moljakati dizajnere da mi to stručno naprave pa sam u napadu općeg ludila kupila knjigu o dizajnu.
Ja velika magistrica bloganja ću sama nešto valjda skemijati. Nije to tako teško, valjda... Drugi put se držim kukičanja 
Kad sam već poželjela početi blogati pod bojama standardnih predložaka blog.hr-a, smilovao mi se bložni zaštitnik i podario mi ideju. Nadasve je lijepo i korisno znati sve te informacije o headerima i containerima... Ali što da čovjek radi bez vizije?
Dakle viziju sam dobila i zasukala svoje top-shop-mango rukaviće i bacila se u proizvodnju. Kako je ispalo vidite i sami. Malo kemijanja, malo painta, malo imageshacka... Voila!
Prošla me volja za šalabajzanjem po svijetu. Ako moj ostanak kući znači da se ovaj dizajn preživjeti godinu dana... Onda je kući najljepše...
Avant!
[ La route est ma maison.
]
Aller a la maison.
Savršenstvo iskustva sa soliranim godišnjim Odmorom dalo mi je krila da poletim u nove susrete odmoru. Sama, naravno. Pod zadnje stalno tražim neku vrst osame, bilo da se radi o bližnjima, suradnicima, osami u krevetu ili uz ručak. Baš volim biti sama.
Činjenica da tad mogu stvarno sve što hoću, sebično koliko god zvučalo, mi daje volje da u društvu i na poslu budem perfektno opuštena i spremna na kompromise. Sasvim gratifirajuće. Preporučam.
Volim povremeno pročitati horoskop. Nekad je bolji od onih malih par oblačića humora u stripovima. Meni obično preporuči da se okružim obitelji i prijateljima i uživam u njihovom društvu. Ili da me iza ugla čeka vrtložna i strastvena romansa. Tako dražesno nekad djeluje tih par riječi u komadiću novinskog prostora na zadnjim stranama da me istodobno spopadne razmišljanje o čemu ti ljudi, astrolozi ili kako ih već zovu, misle dok pišu tih par dnevnih riječi u kojima bi se trebala sadržavati čitava mudrost dana, podnekad i mjeseca... Onda se sjetim da i ja često moram pisat bez nadahnuća o nadahnuću i zaključim da je redovita plaća bolja od one nesigurne. Čak i onda kad nesigurna znači slobodu.
Zato nastavljam drmati šipke svog zlatnog kaveza. Putujem, dragi moji, opet. U susret osami, moru i dobroj knjizi. Avant!
[ Voler en solo
]
Fou pour la paix.
Svom timskom radu uprokos, odlučila sam more kategorički solirati. Apsolutno i potpuno, bez mobitela, bez interneta ( dobro priznajem nisam ovaj dio baš uspješno položila, ali to je moj godišnji dođavola ), bez televizije, bez turista, bez ljudi općenito.
Dođete li kad u fazu kad vam je svaki ljudski i društveni kontakt suvišan? Jeste li ikad tu svoju, nebitno kako trenutačnu želju, učinili stvarnom? Odlučila sam biti dosljedna sebi i zaputila se na modernu verziju pustog otoka. Svjetionik.
Čula sam od par avanturistički nabrijanih individua s kojima dijelim povremeno pogled na svijet, kako za savršen bijeg od svakodnevnice i brzo prešaltavanje na brutalnu jednostavnost stvarnosti jest boravak na jednom od desetak jadranskih otoka-svjetionika. Danima sam se nećkala i propitivala svoju spremnost da se odreknem ovih par gadgeta kojima doslovce robujem svakodnevno i požrtvovanošću neke okultne svećenice iz doba prije Krista, i uz pomoć svoje osobne tvrde glave napokon donijela odluku. Ukidam bilo kakvu vrst svakodnevnice na godišnjem odmoru. Samo 8-9 sati sna dnevno, sunčanje, kupanje, ronjenje, čitanje knjiga te mega-giga-turbo-jumbo intenzivno odmaranje.
Učinak? Crna sam poput ebanovine, kosa mi je unatoč mojim srčanim pokušajima ( i kolutanju očiju šačice domorodaca dok sam ju mazala maslinovim uljem, jer kao trošim zlatnu tekućinu ) da ju zaštitim od sunca ipak posvijetlila par nijansi, a nakon tjedan dana klimanja i odmahivanja glavom, te povremenog e i a, tamo i kasnije, moje vokalne sposobnosti su došle do punog procvata. Drugi put bi mogla u neki samostan. Tišina opušta i glasnice i tijelo i najvažnje, glavu.
Kako u mom svijetu za sve treba barem tjedan dana da se obavi, tako sam i ja već tjedan dana zapravo kući. Tjedan dana mi je trebalo da sve poredim samo da bih mogla otići. Ako je vrijeme novac, ja nikad neću biti bogata. Srećom moj je posao je zavlačenje i dobivanje na vremenu. Nekad je uistinu divno što me plaćaju da im "gubim" vrijeme :-)
Oprostite na nejasnom postu, osjećam se pomalo još uvijek zbrčkano. Tako je lijepo i ljekovito bilo biti sam, a znati da se imate kome vratiti. Toliko mi je trebalo da budem malo sebična i dam prednost svom miru da se sad osjećam kao mirna luka. Zelena oaza mira, kako kažu na brojnim brošurama mondenih hotela u srcu šušura jadranske rivijere... Interesantna brda iluzija. Tako sam ponosna na sebe što im nisam povjerovala. Ponosnija što sam tjedan dana provela totalno sama i nisam se dosađivala niti sekunde! Svaku večer polagala glavu na bijelo platno jastučnice omirisane lavandom i maslinovim uljem iz moje kose sretno umorna, izmorena vlastitim tijelom koje se umaralo i odmaralo u isto vrijeme.
I ono što je meni sada najveća utjeha... Nisam se vratila kući tužna što je avantura gotova. Bilo mi je predivno, uzbudljivo, savršeno opuštajuće i odmarajuće. Kao Dorothy iz Oza, klikajući petama svojih ipanemica... Svuda pođi, kući dođi.
Avant! U nove ratne pobjede...
[ Loin de la maison
]
Libérez enfin.
Mai tai. Davidoff's. Werthers original.
"I've got daisys in green pastures... who could ask for anything more?"
Ide ovaj blogertaler u zasluženi i dugo očekivani susret suncu i moru. Sjetit ću vas se, ali se nadam ne prečesto :-) Nekako znam da mi nećete zamjeriti... Avant!
[ Jamais cacher
]
Never hide.
Aviator i Wayfarer. Ma tko ne zna za ta dva najpoznatija Ray Ban modela?! Od osnutka 1937. i lansiranja danas najpoznatijeg i najimitiranijeg modela, Aviatora te par godina mlađeg gotovo jednako popularnog brata Wayfarera, Ray Ban mašinerija sunčanih naočala plovi dubokim gazom već punih 70 godina.
Naočale koje su po narudžbi američkih zračnih snaga u Ray Ban-u izmodelirali krajem 30-tih godina prošlog stoljeća kao standardnu opremu tadašnjih letača, karakteristične su po svojim tamnim, često reflektirajućim staklima često 2 do 3 puta većim od očne duplje i metalnim okvirima sa žičanim završetcima što se kače iza uha.
Ime su dobile po ovalnom, suzolikom obliku nalik na maskirne letačke naočale zatamljenih stakala koje je Ray Ban prodavao američkom zrakloplovstvu i mornarici u to vrijeme. Neestetski detalj kao posljedicu nošenja tih naočala bio je neujednačen ten. Preplanulo lice i bijeli krugovi oko očiju razvili su ideju o prevelikim naočalama koje bi sakrile nejednakost tena a istodobno propuštale dovoljno zraka sunca da tokom nošenja koža potamni. Iako su se letačke naočale prestale upotrebljavati do kraja 1941. model Aviator je postao popularan zbog svoje praktičnosti i lakoće stavljanja i skidanja bez pomicanja kacige.
Jedna teorija kaže da je do nastanka modela došlo jer su avijatičari smatrali da će im zaštita od sunca i reflektirajućih zraka pomoći u dogfights misijama. Kako god da su nastale, njihova današnja primjena je šarolika. Od prvih nosioca, avijatičara i mornara te vojnika do današnjih policajaca, muzičara, glumaca pa sve do šljokicama prekrivenih primjeraka iz visoke mode, Aviator je našao svoje mjesto pod ikonografskim suncem. Imati par aviatorica danas se smatra, ne statusnim simbolom koji bi najavljivao zapremninu nečijeg bankovnog konta već levelom cool faktora. Nositi ih, uz poderane trapke i vintage majcu Rolling Stonsa sa nekog davnog koncerta iz 1970 i neke... Jedan od onih neprocjenjivih trenutaka sa Master Card reklame. Kao kad zabiješ odlučujući gol u najvažnijom tekmi, a majka tvog nenapravljenog djeteta ti se smješka s tribina.
Ja nosim Highstreet Aviator RB3267 004/13. Et vous ?
[ Un sac, svp.
]
Tęte dans un sac.
Da mi je nekad zabiti glavu u mirisnu unutrašnjost Furline kožne torbe, do bronhija udahnuti miris obrađenog telećeg pokrova i hodati tako u bezbrižnom neznanju svijetom.
Profesor etike je nekolicini nas u neobaveznom druženju nakon predavanja postavio trik pitanje. Da možemo birati, bismo li izabrali biti lijepi i glupi ili pametni i ružni. Bez kompromisa. Ili ili. Još i dan danas se sjećam njegova pogleda kada sam mu ponudila svoj odgovor. Moji kolege su svi mahom željeli biti pametni i ružni. Kako ne realistično. I nadasve neiskreno. Nije u toj prostoriji bilo niti jedne intelektualne duže koja bi odbacila lakoću ljepote zbog pameti.
Lijepo je biti pametan. Nezgodno ružan. Stoga biram biti lijepa i glupa. Zašto? Jer je to jedini pametan izbor. Nekad linija manjeg otpora, ali najvećeg uspjeha. Od gluposti se ne očekuje veličina i to umanjuje očekivanja i povećava radost oko eventualnog uspjeha. A uspjeh, ruku na srce, nijednog lijepog čovjeka nije zaobišao. A pamet? Ona i tako dolazi samo s vremenom. Do tad je pametno imati ljepotu.
Nikada neću za sebe reći niti da sam osobito lijepa, niti pametna. Neću reći da sam glupa niti ružna. Tašta sam toliko da neću po sebi pljuvati. Nisam skromna. Nemam volje ni vremena prenemagati se u pokušaju zadivljavanja protivnika. Vidiš me. Ni više ni manje od ovoga što vidiš nećeš dobiti. Ja sam ta koja jesam. Jahve stil odgovora. Minus gorući grm.
Un sac, svp. Spopada me želja za izolacijom od ružnih i glupih što nastupaju pod krinkom "pametnih i lijepih".
[ Fusible court
]
Revenir pour mordre mon âne.
Znate one filmove u kojima vam odmah na početku kažu što se na kraju dogodi, pa je ostatak filma zapravo objašnjenje kako je to tog početka/kraja došlo? Život je jedna velika uzročno-posljedična anegdota. Tragikomedija si vous svp.
Rekli su mi da nije bilo profi otići onako onaj dan prije dostave završnog izvještaja. Uz (ne)dužno poštovanje, izvještaj nije došao ni tu večer, a ni sljedeću. Jedina stvar koja je stigla je moja jezikova juha. Ekstra začinjena. Ono što i dan danas izgleda samo mene iznenađuje jest moja kompletna i izuzetna odsutnost krivnje savjesti što sam otišla. Baš me boli kuki za sve to. Tralalala m. o.
Uzela sam si za pravo da uživam. Svaki trenutak kad nisam na poslu odlučila sam nekud zapičit. Pa makar i u svijet nekretnina putem malih oglasnika. Vuče me taj ideal stana opasanog debelim sagom zelene travice u koju bi mogla sjesti kao na mekanu prirodnu prostirku, uživati u jutranjoj rosi, osjetiti sramežljive kapljice na bosim nogama.
Crozilla je au moment moja homepage. Klikam kao sumanuti serijski shoper u nadi da će se pojaviti moj san po cijeni barem mrvicu manjoj od 200 000 eura. Pleine pensée de souhait! Ali tko zna... Dikan je opet slobodan Za vrt, za vrt, sve za vrt. Jer utjehe nema u vrhunskom heterosexualnom odnosu sa mladićem vršnjakom?! Blebećem. Molim vas neka me netko potjera na spavanje. Ova deprivacija snom pa makar i u zabavne svrhe više nema svrhe Vrijeme je za slatke snove o kožnim otomanima, kokicama iz mikrovalne i plavo-sivim kartuzijanerima iz reklama...
Bonne nuit mes amies.
[ Jeux d'esprit
]
Pensées aléatoires de bureau.
Na pola puta od 18 do 19 sati, ljuća od jalapeńo paprike jer sam sdimila posljednju davidoffsicu 2 čuke avant i jedina alternativa mi je planinski povjetarac zvan ronhill ultra, ljuljuškam vrhom nožnih prstiju napola izuvenu lak salonku čekajuć završni izvještaj nadzornog arhitekta kompleksa. "Profesionalac" dakako ima istančan osjećaj poštivanja tuđeg vremena i zato kasni. Po naredbi s visine ne mrdam dok ne dobijem zadnji sastojak recepta za uspješan projekt i zato gluvarim u praznim prostorijama preklinjući što nemam bar pikado ploču s njegovom glavom da se igram akupunkture.
Onda kad me ulovi ovakav moment prazno ispraznog hoda, obično opalim turu po oglasniku. Što tražim? Budućnost je u nekretninama, jednom davno je rekla jedna mudra žena i ja sam to shvatila kao biblijsku istinu.
Svjesna sam da će jednom doći dan kada će mi postati tjesno u zajedničkim kvadratima sa parentalnom jedinicom. Doći će dan kada ćemo zamijeniti uloge i oni postati djecom željnom pažnje koju im ja iz razno-raznih razloga neću moći niti htjeti pružiti. Okrutno to odrastanje i starenje zvuči, ali je nepovratan proces.
Jednu stvar uvijek tražim kod stanova. Vrt. Želim bilo kakav stan s vrtom. Želim mjesto gdje da zabijem par tulipana i divim se svojoj umješnosti uzgoja trava i travki sa ili bez mirisa. Želim masivnu vrtnu garnituru sa bijelim jastucima i porculanskim setom za čaj uz kolačiće i engleske trokutaste sendviče. Želim jedno mače. Da mi se vrti oko nogu i da se spotičem o njega izvikujući varijacije na standardne psovke. I da ga onda vinem u nebesa pa uz svoje grudi i tepam mu " budalice".
Sanjam prve zrake sunca kako mi škakljaju lice. Topli tost, hladni maslac iz hladnjaka kako se na njemu topi, marmeladu iz kristalne posudice, čaj i kavu, jus orange. Sanjam da dižem noge u njegovo krilo, da ih on masira i škaklje, da mu cičim "prestani" i mislim upravo suprotno. Sanjam, sanjam. Želim.
Tekstualna poruka mi okonča tanki film sna. On. "Hoćemo li?"
"Hoćemo" odgovaram. Na trenutak Picasova Guernica zatreperi i nestane za svijetlom pozadinskog osvjetljenja lcd monitora. Život zove. Tko je jedan radoholičar da se ne odazove?
Au revoir! Jusqu'au temps j'écris encore. 
[ Petite route de mémoire
]
Ne retourner pas. Le dossier et oublie.
Volim fotografirati ljude dok spavaju. Tad maske još nisu nanesene, nema namještanja, nitko se ne buni, samo bljesak blica i trenutak duše je zauvijek spremljen na memorijskoj kartici digitalnog aparta.
Nekad tako sjednem na topli parket od tikovine, tinjajuća cigareta među prstima i sok od naranče, blic spreman. Gledam ga kako sniva, gubim se opijena njegovim profilom, duša prodana dubinama njegovih sivih očiju što se kriju iza čvrsto zaklopljenih kapaka. Suzdržavam impuls da mu vrhom nokta pređem duž stopala, da ga probudim i uhvatim prvi bljesak sunca tih očiju.
Nikad se dosad nije probudio prije mene. Uvijek ga dočekam spremna da okinem taj prvi okus jutra u njegovom glasu koji me želi nazad u krevetu. Uvijek me pita kuda sam pobjegla. Kao da bi ja ikad poželjela pobjeći od njegovih ruku, njegovih usana, jezika... Volim ga najviše tad rano izjutra. Sav je moj. Samo meni daje sve neopterećen vanjskim svijetom prije "prvog službenog pucnja".
Jedina stvar koju ja znam spremiti jesu jaja a'la Benedict. Nisam neki poklonik tog vrsta jela, ali mon Chéri kao veliki radnik koji jest, takav obrok smatra neizbježnim dnevnim startom pa sam se potrudila naučiti. Mrzim jaja. Ok, osim mon Chérijeva Ja cugam samo jus orange za dnevni start.
Jednom se ipak probudio prije mene. Nekad se ipak planeti poslože u njegovu korist i izbjegne to ranojutarnje škljocanje. Sjeo je na isti onaj pod od tikovine bez cigarete i jus orange, ali s tavom svježe pečenih jaja a'la Benedict, jednom rukom nabadajući po teflonu, drugom očekujući trenutak kad ću se promeškoljiti iz sna i pozvati ga nazad u krevet. Onako kako on mene zove... Kud si pobjegao?
Čovjek s vremenom nađe ono nešto što ga vadi iz sveg sranja. Onaj jedan sretni trenutak. Za mene su taj trenutak slike prije buđenja, kad je san pretanak za nastavak, presladak za buđenje. Koncentrat opuštenosti i sreće. To je moj spas. Miris Davidoffa u nosnicama, slike u mislima i jus orange.
[ Perdu dans le paradis
]
Décisions, décisions.
Ay mi Cuba
Kuba je otočna država koja ima više od 1500 otoka, a glavni, istoimeni otok u ukupnoj površini sudjeluje s gotovo 95%. Otok Kuba najveći je i najzapadniji otok u Velikim Antilima, nalazi se na ulazu u Meksički zaljev, između poluotoka Floride i Yucatana. Dug je oko 1250 km, a širok 35-190 km. U poznatom zaljevu Guantanamo na jugoistoku zemlje nalazi se američka vojna baza. Kubi pripadaju mnogobrojni otoci, npr. otočja Sabana i Camaguey uza sjevernu, te Canerreos i Jardines de la Reina uz južnu obalu. Otočja čine mali otoci, ukupno ih je više od 1500, a jedini veći otok je Isla de la Juventud, površine 2201 km˛ u otočju Canerreos.
Kuba je država u kojoj se miješaju gotovo sve rase i u većini su mulati. Porijeklo stanovnika je uglavnom španjolsko ili afričko.Postoji i mala kineska zajednica. Službeno, Kuba je do 1991 bila ateistička država, a država je zaplijenila sve crkvene objekte. U većini je Rimokatolička crkva (85%), a postoje i protestanti i židovi u manjini.
Godine 1959. Kuba je postala prva marksistička država u Latinskoj Americi. Svrgavanjem omraženog diktatora Fulgencija Batiste, vođa revolucije Fidel Castro došao je u izravan sukob s vanjskom politikom i interesima Sjedinjenih Država. Ovaj prkosni čin kod mnogih mu je u Srednjoj i Južnoj Americi donio golemu popularnost, jer se učilo da američka politika nije dovoljno osjetljiva prema narodnim nevoljama. Fidel Castro i njegova desna ruka Che Guevara tim su činom pridobili i znatan broj pristaša među buntovnom omladinom u mnogim drugim dijelovima zapadnoga svijeta. Castro je poduzeo sve što je mogao da Kubu spasi od njezine opasne gospodarske ovisnosti o šećeru. To mu, međutim nije uspjelo, pa kada su potkraj osamdesetih na svjetskom tržištu naglo pale cijene šećera, klimavo gospodarstvo zemlje, unatoč obilnoj potpori iz Sovjetskog Saveza, jedva je preživjelo. Kasnije je Castro postao i prvi sekretar Komunističke partije, kao i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Tako je praktički preuzeo svu izvršnu i zakonodavnu vlast u državi. Prvih mjeseci nove republike SAD se prijateljski pokušao približiti Kubi. No uskoro je izbila na vidjelo kubanska ogorčenost prema Amerikancima, pa su se dvije zemlje postupno udaljile. Castro nije gubio vrijeme da likvidira više od 600 svojih zemljaka koji su bili optuženi za navodne ratne zločine. Podržao je i invazije na Haiti i Dominikansku Republiku. Godine 1960. potpisao je ugovor o pomoći i trgovini sa SSSR-om, a godinu dana kasnije prisvojio američke i britanske naftne kompanije. Konačno, u siječnju 1961., SAD prekidaju diplomatske odnose s Kubom. Iste godine Castrov je položaj označio slom invazije u Zaljevu svinja. Američka je mornarica, naime, tisuću i dvjesto kubanskih izbjeglica iz američkih baza dopremila u kubanske vode da u Zaljevu svinja pokušaju izvesti invaziju na otok. Operacija je trajala tri dana, a završila tako da su gotovo svi pobijeni ili pohvatani.
Godine 1962. kubanska raketna kriza dovela je do američko-sovjetskog sučeljavanja koje je zaprijetilo izbijanjem trećeg svjetskog rata. Sovjetski je Savez na otoku instalirao brojne raketne baze. Sjedinjene su Države reagirale bez oklijevanja uvodeći pomorsku blokadu Kube. Rusi su u zadnjem trenutku odustali od probijanja blokade, da bi na kraju pristali na uklanjane baza. Godine 1989. odnosi sa SAD-om su se nešto popravili pa su Američke tvrtke počele uvelike ulagati u havanske poslove, a tisuće bogatih turista željele su osjetiti ćud kubanske elegancije i dekadencije. Jedna od prvih zamisli Castrova režima bila je radikalno smanjenje pučanstva u gradskim središtima, a osobito u samoj Havani. Ishod je većem dijelu prijestolnice dao ruševan izgled. Privatne su se palače pretvorile u pretrpane stanove, a u prodavaonicama oronulih pročelja moglo se kupiti malo što osim onog najneophodnijeg. Većina roba može se kupovati samo na točkice, a među građanima Havane uobičajio se pozdrav „Jesi li zadnji?“ dok se ogledaju za krajem repa koji se oteže pred svakom prodavaonicom. Strancima kojima je odobren ulazak u zemlju, cenzura i ostala ograničenja otežavaju razumijevanje istinskih radnih uvjeta naroda današnje Kube. Prije revolucije malobrojna je manjina bila vrlo bogata, a ogromna većina opasno siromašna. Danas se čini da je proces ujednačavanja opće siromaštvo proširio na čitavo pučanstvo. Revolucija je tek djelomice uspjela modernizirati državu- šećer je i dalje glavna roba, a ovisi o tekućim inozemnim cijenama. Ponekad se čini da je moderna birokratska elita zamijenila staru španjolsku veleposjedničku aristokraciju. U seoskim područjima život se u osnovi ne mijenja, a seljaštvo i dalje živi od jednostavne hrane, kao što su grah, riža i banane. Pa ipak, veliki obrazovni program vrlo je uspješan, mada krajnji cilj stvaranja „novog čovjeka“ možda i nije postignut.
Kuba je socijalistička država. Fidel Castro je na vlasti od 1959., prvo kao premijer, a od 1976. kao predsjednik. On je šef države, šef vlade, prvi sekretar Komunističke partije Kube, te vrhovni zapovjednik Kubanskih oružanih snaga.
Kubanski parlament, Asamblea Nacional del Poder Popular (Nacionalno okupljanje ljudske moći), ima 609 članova. Oni se biraju na rok od 5 godina. Komunistička partija je jedina politička stranka na Kubi koja je legalna. Ona drži vodeće funkcije u upravi zemlje, uključujući i sudstvo. Ostala politička pitanja uključuju ilegalnu emigraciju kubanaca u SAD, ekonomski embargo koji je SAD nametnuo Kubi i zatvaranje političkih disidenata koji su u opoziciji prema vlasti.
Geslo: Patria y Libertad.
( copy/paste de wikipedia pour mes renseignements )
Želja da pobjegnem nekud i ne vraćam se do nekog skorašnjeg datuma jača svakim danom. Vrijeme je od velikih odluka i moja sposobnost diplomatske intervencije je sve češće stavljana na kušnju. Neke ljude jednostavno ništa ne može zaustaviti u namjeri da se upropaste. Ponekad poželim da kraj sebe imam mješalicu sa cementom pa da im zalijem usta. Po mogućnosti nekim brzovezajućim. Ideje poput ove mi poput lika u crtiću lebde u oblačiću iznad glave zajedno sa stresom i lampicama za uzbunu. Dieu nous sauve!
Moj plan ima jednu veliku manu. Bjeg na Kubu mi je uza svu egzotiku kojom odiše, mrvicu izvan mog dosega za luksuzima. Kao da se napinjem da dosegnem tu slasnu voćku, ali mi je kao Tantalu, konstantno izvan dosega. Gladna i žedna. Bez milosti bogova. Nemam izbora nego sanjati. Sakriti se u pamučne ponjave i prizvati san da prekrije umorne kapke.
Dotad ću pijuckati pina coladu i dok grizem ono malo smrvljenog leda što se nije otopilo pod ovim snagatorskim suncem zamišljati da do mene dopire muzika s nekog starog gramofona... Onih što povremeno poskoče i naprave onaj specifičan zvuk kad igla ponovno uspostavi kontakt sa vinilom...
Quelques-uns pour l'âme.
[ Travaillez et le jeu
]
Manque du deuxieme.
Ustvari dobar je taj moj posao. Solidan i siguran u maniri redovite plaće i doprinosa. Istini za volju, znam se nekad osjetiti "de mon esprit". Pourquoi? Radim odgovoran posao na kojem sam poštovana od kolega i suradnika, imam solidnu plaću i uživam u neovisnosti koju mi pruža vlastiti dinar. Je li to vrhunac moje karijere? Želim li do kraja života strepiti nad svakom izgovorenom riječi djelatnika kompanije zbog svoje profesionalne deformacije da svaki slog koji izađe iz njihovih ustiju mora biti savršeno ispoliran do visokog sjaja prije nego dopre do slušnih kanala javnosti?
Možda je samo projekt u pitanju. Rokovi stišću, posla kao da je sve više umjesto manje i prvi znaci stresa već se vide na timu. Kao directeur de relations publiques dužna sam zaustaviti svaku glasinu neuspjeha. Obzirom na stanje čini mi se da me čeka samo sve više i više prekovremenih. Nije to posao od papirologije. Moj radni stol je od stakla, bez otisaka prstiju, bez sasušenih kolutova od šalica kave ili mrvica od croissanta. Sav rad je u mojoj glavi, podjednako u moždanim vijugama i usnoj šupljini. Je veux partir. Umora sam i želim nešto da ispucam svu energiju, negativnu i pozitivnu, svu. Substitut tableti za pravedničko spavanje. Razmišljam da zapucam na Kubu. Čula sam da ti odmah postavi sve prioritete čim osjetiš ritam njihova života. Sve nekako mislim da bi mi "Fidelov način" vratio perspektivu. Soyez heureux avec ce que vous avez. Zar nije božji nauk da čovjek treba biti skroman?
Soyez divin. Allons.
X
Oxa
[ Arme de choix
]
Fumant.
Imam taj jedan porok. Je fume des cigarettes. Užasna, prljava mala navika koju uzgajam od 16. godine uz čašicu Ouza koju su mi prijatelji donjeli sa Mikonosa. FYI čujem da su plaže užasne, mada predivno izgledaju na slikama. Kontrast izbjeljenih fasada na kupolastim kućicama i crnih vulkanskih obala je čista optička iluzija. Hrvatske plaže stvarno nemaju premca. Ma koliko to nama bilo teško reći.
Nisam počela pušiti kao većina mojih vršnjaka, pod pritiskom društva ili iz čiste nepatvorene obijesti prema roditeljima. Jednostavno mi se oduvijek sviđao miris duhana. Onaj prvi dim plavičasto-sive nijanse, zvuk pucketanja suhog duhana i papira dok se žar provlači u unutrašnjost i pali sadržaj, okus na jeziku prve cigarete dana na čistom "zirodent jeziku" koji me prati čitav dan... Obavezno nakon prvog dima zamljackam kao someliér istražujući bouquet okusa i mapirajući svojstva svog osobnog doživljaja.
Cigarete su moja strast. Često molim prijatelje da mi sa putovanja donesu poneku egzotičnu kutijicu. Trenutno najvrijednija mi je mala metalna kutijica egipatskog duhana sa 20 cigica, ručno rolanih bez filtera. Uzimam ih samo u posebnih trenutcima kao neku vrst duhovnog iskustva. Pušiti faraonov duhan... Kao ručak sa bogovima. Indescriptible.
Moja majka ima fantastičnu volju što se tiče pušenja. Sposobna je prestati i ne pušiti godinama. I onda opet početi kao da nikad nije ni prestala. Ona je savršena iznimka uvriježenog mišljenja koje nalaže da je pušenje ovisnost. Ja mogu uvijek prestati. I znate da joj vjerujem bez pogovora kad to kaže. Moj otac je pak sasvim druga priča. On je kao ja. Za njega pušenje predstavlja duboki duhovni trans. Zanimljivo nas je vidjeti kako nakon ručka u biblioteci sjedimo u tišini, svaki pilji zaljubljeno u svoju cigaretu i sanja kako ona nema kraja, opčinjeni vijugama i nijansama dima. Intoxiqué.
De vie peu plaisirs... Inestimable.
x
Oxa
[ Je m'appele Oxa.
]
Je suis un femme.
Maria je jučer slavila zaruke. Moja najstarija sestra je napokon dočekala taj dan da ponosno podigne tu svoju malu ručicu sa velikim kamenom i proglasi kraj svog "života grijehu". Budimo iskreni, samo netko analno ispran poput moje Marice bi mogao imati tako loše mišljenje o sebi. Neka, dečec je dobar i ostavlja vrhunski dojam najzaljubljenijeg muškarca za svoje godine. Činjenica da je samo 10 godina stariji od Mar mu je samo plus. Nikad nije znala naći nekoga svojih godina. Sretno seko! Volim i ja tebe.
One down, one more to go...kaže parentalna jedinica. Ček, ček?! Tko je tu lud, a tko zbunjen? Jer bludničenja nad moždanim stanicama definitivno ima. Niste li izrodili 4 kćeri? Slovima - ČETIRI?!
Da krenem od početka? OK!
Dakle vrla familija ( zvat ćemo je Dragon, a i inače ćemo dodjeljivati alias imena svakojakim događajima i spodobama na ovom blogu. čisto poradi tvoje zbunjole, dragi čitaoče! ) ima 4 komada ženske čeljadi. Najstarija, svježe zaručena i otuđena, je Maria ilitiga Doktorica br.1. Malcom u sredini ilitiga Oxa, suis moi. Lucia ili Novinarka je moja mlađa sestra koja je prva kidnula iz topline doma u potrazi za avantrama te naša najmlađa curica koja nas je sve potukla u velikoj ženskoj utrci za prstenom jest Magali ili Doktorica br.2. Iako je Maria ta koja će prva kročiti dugim utabanim putem do oltara, Magali je prva zgrabila bika za testise i sad hladi bulju u predivnom stanu koji dijeli sa Etienom, prekrasnim komadom mišićne harmonije, crne kose i zadivljijuće inteligencije kad uzmete u obzir preostale pluseve paketa.
A Oxa?!
Oxa je jedino dijete koje je preostalo parentalnoj jedinici Dragon i neda se deložirati. Baš joj je fino. Zapravo ne kužim čemu tolika halabuka oko tog samostalnog života? Roditeljske jedinice i tako nikad nema. Gospoda su visoko izobražena i dane provode boreći se za svoje stavove o prašumama i djeci Afrike dok su noći rezervirane za dane, ljeta i igre kazališnih produkcija. Što se mora nije teško! Ah, c'est la vie...
Oxa radi i uživa u statusu kućne mečke. Roditelje voli i obožava iz daljine, kao uostalom i oni nju, te je život u rezidenciji Dragon savršen i predivan. Samo kad bi se još parentalna jedinica prestala toliko truditi da je uda i sve bi bilo ok. Lucia i Oxa su jedine koje još ne nose prsten. I ako se njih imalo pita to će tako i ostati do daljnjega.
* * *
Dugo čitam blogove. Toliko dugo da mi se ponekad čini da sam dio te zajednice mada zapravo ne pripadam ovom svijetu nego koliko pišem ovaj blog, a to je zapravo jako kratko. Ne smatram da je moje pisanje nešto briljantno niti ekstra duhovito. Možda se mnogima neće ni svidjeti kao što možda ovo nitko neće ni pročitati. Samo nekako želim ostaviti traga, dati sebi pravo da prokomentiram ponešto od onog što pročitam. Neka moja uvrnuta izvedenica od : što daš to i dobiješ. Post za komentar. Bienvenu, Oxa!
Qui est Oxa?
Ženska osoba u srednjim 20tim godinama. Voli crno i crveno, cargo hlače i svoje nove Ipanema japankice. Ipak najviše diže nos na svoj veliki krevet na kojeg je iznimno ponosna jer ga je sama teškom mukom kupila redovnim izdvajanjem od svojih 12 plaća. Radi u odnosima s javnošću u jednoj renomiranoj tvrtci u jednoj renomiranoj državi na jednom poznatom planetu. I to je sve što ćete ikad saznati o tome. Voli svoju anonimnost nadasve, obzirom da je javnosti na meti svaki dan. Iznimno cijeni sve oblike poštivanja svoje anonimnosti Želja joj je jednog dana imati kartuzijsku mačku i naučiti svirati harfu pa i naučiti se cjenkati na buvljaku. Želi otvoriti lounge bar i nazvati ga Maldivian po svom omiljenom turističkom odredištu na koji će jednog dana i otići. Nadajmo se NE u sklopu svog medenog mjeseca. Skuplja razglednice i sramotne obiteljske fotke Želi i sanja ljubav. Mladetina. Proći se ju 
P.S. samo u slučaju da niste primjetili...Voli o sebi govoriti u 3. licu jednine. Zasad ako se probahati pa zaluta u množinu - 
Idem sad uživat u blagodatima komentiranja
x x x
x
Oxa
